Glavna karakteristika današnjeg sistema visokog obrazovanja u 
Srbiji sastoji se u činjenici da se u okviru njega znanje tretira kao 
roba. U situaciji u kojoj znanje jeste roba, ono, kao i svaka druga 
roba, ima svoju cenu. Samim tim, proces sticanja znanja, odnosno 
studiranje, ne može biti ništa drugo do proces trgovine, ili preciznije 
rečeno - proces kupovine znanja
Iz ovakvih okolnosti u startu je razumljivo da obrazovna politika u 
Srbiji zauzima krajnje diskriminatorski odnos prema svim mladim ljudima 
koji potiču iz socijalno ugroženih porodica, slabog (a usled sve većih 
školarina, slobodno možemo reći i srednjeg) materijalnog stanja. Drugim 
rečima, mladi ljudi koji potiču iz siromašnih porodica i koji nemaju 
novca da kupe znanje-robu, nemaju mogućnost da studiraju i steknu visoko
 obrazovanje. Samim tim, ti mladi ljudi, nemaju ni mogućnost da promene 
svoj socijalni status, što samo dalje produbljuje postojeće napetosti i 
krize koje odlikuju naše društvo, budući da visoka stručna sprema sve 
treže prelazi okvire rodne privilegije i ostaje povlastica bogatih.
Ovakvo stanje dovodi do toga da da su studenti razapeti između 
ubrzanog, a samim tim osakaćenog i površnog studiranja odnosno sticanja 
znanja sa jedne strane, i plaćanja nesnosnih harača i dažbina, sa druge 
strane. Drugim rečima, studenti su primorani da, ukoliko pretenduju na 
sticanje makar pristojnog znanja, izdvoje sume koje se ne mogu 
izdvojiti. Predočeni splet okolosti dovodi studente u poziciju da 
sticanje znanja potisnu u drugi plan te da što pre dodju do diplome sa 
kojom će izaći na tržište rada.
Jasno je da iz toga proizilazi da kvalitet znanja, prema kome se 
odnosimo kao robi, biva na veoma niskom nivou jer suština školovanja u 
ovom slučaju prestaje biti sticanje znanja, svodeći se na što brže 
dobijanje diplome koju će korisnik (student), koji ju je kupio moći što 
pre da unovči.
Ovakva komercijalizacija obrazovanja u Srbiji započinje sa ponovnim 
uspostavljanjem kapitalizma na prostorima bivše SFRJ, a svoj ekstremni 
oblik dobija kroz potpisivanje i primenu, retrogradne Bolonjske 
deklaracije.
Osnovni elementi primene ovog dokumenta u Srbiji su uvođenje bodova 
umesto ocenjivanja i kvantitativno vrednovanje svakog ispita ESPB 
kreditima, kao i svođenja nivoa znanja na dva osnovna ciklusa: (1) 
osnovne studije u trajanju od najmanje tri godine i (2) master studije 
koje se mogu pohađati nakon završetka osnovnih studija.
Međutim, u praksi se (iako to nije navedeno u Deklaraciji !) pored 
bodovanja studenata preko seminarskih radova, kolokvijama i odgovaranja,
 od studenata traži redovno prisustvovanje nastavi, kao i eventualno 
sticanje bodova za aktivnosti van nastave kroz „društveno-korisni rad“.
Ovo cinično uslovljavljanje automatski diskriminiše studente koji su u
 teškoj materijalnoj situaciji te su prinuđeni da u toku studiranja 
rade, a samim tim što su u obavezi prisustvovanja predavanjima dovedeni 
su u nezavidan finansijski položaj, u razapetost između puke materijalne
 egzistencije i školskim sistemom nametnutih obaveza. Uz to se pokazuje 
da je ispunjenje nametnutih obaveze gotovo uvek u disproporciji sa 
znanjem studenata.
Kada je u pitanju tzv. „društveno-korisni rad“, pokazuje se da 
njegova primena sa jedne strane zapravo znači da znanje studenta nije 
jedini parametar ocenjivanja i da se bodovi vrlo često mogu zaraditi 
raznim aktivnostima koje nisu ni u kakvoj vezi sa strukom studenta. Samo
 znanje studenta može biti mnogo veće ili manje od konačne ocene. 
Banalnost ovakvih kriterijuma ocenjivanja koje sa sobom donosi nesrećna 
bolonjska deklaracija, najbolje ilustruje činjenica da se bodovi mogu 
dobiti za nošenje stolica, krečenje učionica i sl. što takođe utiče na 
konačnu ocenu znanja!
Sa druge strane, ukoliko taj „društveno korisni rad“ i jeste u vezi 
sa zanimanjem za koje se obrazuje student, pokazuje se da on zapravo 
uopšte i nije društveno koristan. Naime, studenti u tim slučajevima 
zapravo rade kod privatnih poslodavaca uvećavajući svojim neplaćenim 
radom njihov lični profit, od koga društvo u celini nema nikakve 
koristi.
Uloga osnovnih studija, onako kako je ona definisana u bolonjskoj 
deklaraciji sastoji se u pukom informisanju studenata. Osnovne studije 
su, dakle unižene i svedene na nivo kursa koji ne uvodi studente u 
suštinu određene problematike, naučne oblasti itd. već ih samo informiše
 svodeći ispitne predmete na jednosemestralni status sa skraćenim 
gradivom. Bolonjskom reformom se, dakle, visoko školstvo degradira na 
nivo srednjeg školstva, čime se obesmišljava sama suština visokog 
obrazovanja.
Uz sve ovo, uvođenjem tzv. ESPB bodova, studenti su prinuđeni na 
konstantno međusobno takmičenje odn. konkurentnost. Konkurentnost je 
direktno suprotstavljena i urušava svaku kolegijalnost, studenti 
primorani da „jure“ pomenute bodove, što je, zapravo, još jedan od 
uzroka snižavanja kvaliteta obrazovanja. Studenti, umesto da razmenjuju 
znanje, ljubomorno ga čuvaju za sebe jer im sistem nameće egoističan 
stav. Kolege, sada u ulozi konkurenata, postaju neprijatelji koji se 
moraju poraziti i suzbiti da bi se došlo do finansiranja „o trošku 
države“. Ovakvo stanje stvari se, bez ustezanja, može nazvati 
uvredljivim i ponižavajučim za svakog čoveka i intelektualca.
Kao poseban problem se javlja i činjenica se da student nakon 
svršetka osnovnih akademskih studija dobija nekakav ništavni papir sa 
kojom se ne može zaposliti u svojoj struci. Na konkursima za većinu 
radnih mesta zahteva se stepen diplomiranog mastera. Budući je za same 
master studije rezervisan izuzetno mali broj budžetskih mesta i da su, 
pritom, školarine na ovom stepenu drastično veše od već previsokih cena 
osnovnih akademskih studija, nemogućnost dolaska do bilo kakve korisne 
diplome biva još veća.
Neophodnost mastera i pomenuto degradiranje osnovnih studija, jasno 
stavlja do znanja da je glavna namera obrazovnog sistema dodatno 
zadržavanje studenata na fakultetu zarad što većih naplata. Popularne 
priče o „povećanju prolaznosti i povećanju broja visoko obrazovanih“ 
zapravo znače snižavanje kriterijuma i kvaliteta visokog obrazovanja uz 
konstantno podizanje cena školarine i ostalih izdataka kojima su 
opterećeni studenti. Kada se napokon i dospe do konačnog završetka 
studija, potrebna je i dodatna kupovina diplome jer sama izrada ovog 
papira podrazumeva apsurdno visoke cene. Uz to, na izradu diplome na 
određenim smerovima se čeka i po nekoliko godina, a zbog opšte konfuzije
 oko naziva određenih zanimanja, koje ministarstvo još uvek nije 
precizno definisalo, dešava se da se ljudi kada dođu do diplome ipak ne 
mogu zaposliti jer na njoj ne piše odgovarajući naziv zanimanja koje se 
traži, iako su školovani za željeni profil.
Diploma se, dakle, ne stiče znanjem već se kupuje, što je direktna 
posledica tretiranja znanja poput robe, usled toga i diplomirani student
 nije ništa drugo do roba za tržište. Diploma se kupuje zarad 
konkurisanja na tržištu, pa su traženije diplome samim tim i skuplje. 
Posebna je problematika, naravno, i to što stečena diploma, čak i da je 
sa njom sve u redu, još uvek nema nikakvu vrednost jer se od 
diplomiranih najpre zahteva tzv „volonterski rad“, dakle, neplaćeni rad –
 potpuna eksploatacija radnika, koji se tek sada iznova mora dokazivati u
 konkurenciji sa kolegama da bi nekada, eventualno, došao do pristojne 
plate.
U rezimeu svega navedenog izvlači se zaključak da bolonjska reforma 
nikako ne doprinosi razvoju visokog obrazovanja, već ga naprotiv na 
svaki način degradira. Poslednja linija odbrane bolonjske deklaracije 
tzv. „mogućnost zapošljenja ili nastavka studija na nekom od 
univerziteta Evropske Unije“ uz istovremeno napominjanje da je jedan od 
glavnih ciljeva razvoja obrazovnog sistema „sprečavanje sve većeg odliva
 mozgova“, nam se čini utoliko odvratnijom ukoliko se sve više 
naglašavaju ovi potpuno kontradiktnorni ciljevi.
  Takođe moramo da ukažemo na one loše, renegatske stavove koji 
uvijeno zastupaju ideje protagonista komercijalizacije obrazovanja. Iza 
tih stavova stoje argumenti da je bolonjska Deklaracija samo jedan list 
papira, dokument, u kome nigde ne piše da se obrazovanje mora plaćati te
 se uz to dodaje da postoje zemlje koje su potpisnice bolonjske 
Deklaracije a ipak imaju javno finansirano obrazovanje. Pri tom se 
lakoumno i (ne)svesno zaboravlja činjenica da je cilj ove Deklaracije- 
obrazovanje povinovano tržištu, odnosno da je suština bolonjskog sistema
 da znanje bude roba. Zaboravlja se i da su mnoge od tih zemalja i pre 
potpisivanja ove Deklaracije odveć imale javno finansirano obrazovanje 
kao što se zaboravljaju pokušaji komercijalizacije/privatizacije koji su
 usledili nakon uvodjenja bolonjskog sistema ali su ipak propali jer su 
naišli na otpor studentske borbe! To što je obrazovanje besplatno ne 
znači da ono nije roba. Ono će biti roba dokle god cilj obrazovanja bude
 bila diploma sa kojim će student izaći na tržište. Zato je nužna 
socijalna transformacija društva jer se njome obrazovanju daje za svrhu 
napredak društva koje će ulagati u njega kako bi se  samo unapredilo u 
svakom smislu, kako duhovno tako i materijalno!
Studentski front,
Beograd,
05. novembar 2012